Dj 4,8-12; Ps 118;1 Iv 3,1-2; Iv 10,11-18
Jeste li kada vidjeli 'uživo' pastira s ovcama? U mom kraju teče Karašica, riječica opjevana u narodnoj pjesmi. Uz nju sam, u djetinjstvu, znao susretati stada ovaca, čobana i njegove crne pastirske pse 'kudrove'. Romantična slika koja u mnogim našim krajevima, čini se nepovratno, pripada prošlosti. Još jedan dokaz kako se brzo udaljavamo od ruralne slike svijeta kojoj je pripadao i Isus. Puno toga što je govorio od prve je razumljivo ljudima koji su barem ponekad živjeli i radili 'na zemlji i sa zemljom'. Slika koju nam Isus danas daje jest slika Dobroga pastira, onoga koji čuva i brani svoje stado, brižljivo pazeći na sve zalutale.
Na današnju nedjelju prekida se slijed nedjeljnih evanđelja za određenu godinu, i uvijek se uzima jedan dio iz desetog poglavlja Ivanova evanđelja. Isusov govor o dobrome pastiru uzima se kao jedna od njegovih najvažnijih personifikacija i to iz više razloga. Kada čitamo cijelo to poglavlje gotovo iz svakoga retka izbija ta briga pastira za njegovo stado, spremnost poći za izgubljenom ovcom ostavljajući sve one 'dobre'.
Taj pastir nije najamnik, plaćenik koji brine samo dok ima osobne koristi, on se bori za svako od svojih ovaca koje 'poznaje po imenu'. Ovaj Isusov govor važan nam je i u ekumenskom smislu. Upravo u današnjem evanđelju čujemo one izazovne Isusove riječi: 'da budu jedno stado i jedan pastir'. Već Novi zavjet, osobito Pavlovi spisi svjedoče o podjelama i razdorima u mladim kršćanskim zajednicama (Pavlova borba s 'lažnom braćom'). U ovih naših dvadeset stoljeća kršćanstva bilo je puno takvih podjela, sukoba i ratova, no nakon II Vatikanskog sabora konačno se krenulo k približavanju i liječenju stoljetnih rana između raznih kršćanskih denominacija.
Ima ova nedjelja još jedno značenje koje ju izdvaja od drugih nedjelja uskrsnog vremena. Nedjelja Dobroga pastira jest i dan duhovnih zvanja, dan kada Crkva moli za nove pastire (i pastirice) – nove svećenike i časne sestre.
Prošli vikend, na prvi maj, frankofonski dio belgijske crkve organizirao je veliki 'marš za zvanja' – jednu vrstu hodočašća posvećenoj molitvi za nova zvanja. Nije nikakva tajna da su sve zapadne zemlje ili pokrajine s nekad katoličkom većinom teško pogođene manjkom svećeničkih i redovničkih zvanja. Simptomatičan je primjer Francuske gdje danas na jednog župnika dolazi od dvadeset do trideset nekadašnjih župa. Kao relativno mladom isusovcu teško mi je gledati naše isusovačke zajednice ovdje koje se gase i nestaju jedna za drugom i svode se tek na nekolicinu mlađih koji još održavaju te zajednice – na oko 500 isusovaca u Belgiji tek ih oko dvadesetak ima ispod četrdeset godina života. U zadnjem broju magazina Time objavljen je i članak s novim dablinskim nadbiskupom u čijoj nadbiskupiji, teško pogođenoj brojnim pedofilskim skandalima, u prošloj godini nije zaređen ni jedan novi svećenik. A Irska je sinonim za katoličanstvo, barem u anglo-saksonskom svijetu.
Kakav je, u stvari, taj mladi čovjek za kojeg danas molimo? Nekad ga je bilo lako opisati. Bio je to bijelac - europejac, eventualno sjeverno amerikanac, koji je dobro poznavao latinski, oblačio se drugačije od ostalih, dobro znao razliku između dobra i zla i tako druge učio.
Svećenik danas, laka je meta kritike, raspet između tisuću pitanja i problema koje muče i njega i njegove vjernike. Svećenik danas često stoji sam pred mnogim izazovima društva u kojem živi.
A kako je kod nas? Prije neki dan, naše ambasade i predstavništva ovdje u Bruxellesu organizirali su dane hrvatskog filma. Smotra je otvorena filmom "Što je muškarac bez brkova" H. Hribara.
Izuzev podosta psovki i upitnog završetka, priča na simpatično-komični način prikazuje ljude jednog sela dalmatinske zagore i njihova mladog župnika u koga se zaljubila bogata lokalna udovica. Film je uvijek samo film, ali ovaj jasno podvlači problem svećeničke samoće i to što je 'drugačiji'.
Osobno, dao mi je puno misliti. Kako obraniti svećeništvo danas? Treba li ga zaista braniti?
Ovaj tekst pišem nakon povratka iz den Haaga još uvijek sređujući dojmove iz tog (turistički gledano prekrasnog grada) koji je za nas simbol nepravde i prljave svjetske politike. Služeći tamo, u jednoj mini kapelici svetu misu, dobih odgovore na mnoga pitanja. Biti svećenik i u euharistiji spajati nebo i zemlju, i to zemlju upravo ovakva kakva jest, stajati pred Bogom upravo u ovom svom vremenu tako oholo pametnom i tako užasno glupom, tako skandalozno bogatom i još skandaloznije siromašnom, svijetu koji toliko priča o miru dok je toliko nemira i u dušama i u društvu, ogroman je dar Milosti. Riječi današnjeg drugog čitanja: A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega. Ljubljeni sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti; odnose se na svakog kršćanina i još više na svakoga tko se odluči poći još jedan korak dalje za Kristom. Odnose se na one koji povjeruju i usude se reći zajedno s Petrom u današnjem prvom čitanju: Isus je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni. I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.
U filmu koji malo prije spomenuh ima jedna scena koja ovo dobro objašnjava. Djevojka, kći oca zadrtog hrvatskog emigranta koji se ipak oženi Švabicom, prisiljena je ostati u Hrvatskoj i zbog toga je očajna. No, zaljubljuje se u jednog momka u selu unatoč očevu protivljenju. Kada joj taj momak nakon raznih problema predlaže da pobjegnu negdje u svijet, ona, već toliko osvojena svime što je tu doživjela, poučno mu odgovara: Stanislav, tu je domovina, nema se di!
Isto je tako i s vjerom. Kad postanemo svjesni sebe, svjesni drugih i svih problema koji su u nama i oko nas, i ipak shvatim da je to to, da sam tu, na izvoru Božje objave, blago nama ako tada vidimo da se nema di, da je tu domovina i da tu valja ostati i živjeti.
piše p. Antun Volenik (iz Bruxellesa)
