Dj 9,26-31; Ps 22; 1 Iv 3,18-24; Iv 15,1-8
Vjerujem da svatko od nas voli popiti čašu dobroga vina. No, prava je umjetnost kako se do njega dolazi. Na tome u stvari moraju raditi dva znalca; vinogradar i podrumar. Ako se ova dvojica nađu u istoj osobi onda gotovo sigurno u njegovom podrumu možete piti vrhunsko vino. A takve se osobe (i takvo vino) ne nalaze baš često!
U svakom slučaju svaki vinogradar zna da je ovo evanđelje danas, vremenski gledano, skroz promašeno. Jer, vrijeme rezidbe davno je prošlo, loza je prolistala i sad su na redu drugi radovi u vinogradu. No, to je u redu - liturgijski stručnjaci koji su prije kojih 40 godina birali ova čitanja vjerojatno su, kao i ja sada, sjedili u svojim samostanskim sobama i vatikanskim uredima i nije im padalo na pamet da ljudi i dalje obavljaju ovakve poslove o kojima Isus danas govori.
Da budem iskren, imam tek maglovitu sliku kako se obrezuje jedan vinograd, bez obzira što u obitelji gajimo vinogradarsku tradiciju. No, dok ovo pišem misli mi spontano lete do mog ujaka koji mi je prije koji mjesec objašnjavao kako on to radi. Iz knjige i iz tradicije i dalje uči i brine za trsove, stare i mlade "čokote", pri "kolcu" i "na žici", ulažući u sve to puno pažnje i ljubavi.
Čovjeku Isusova doba nije bilo teško uživjeti se u tu sliku. Isus istinski trs - Otac vinogradar. No u tu idiličnu sliku Isus odmah uključuje i krutu realnost: Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. Vinogradaru, onom prije dvije tisuće godina kao i onom tko to danas radi, stvar je potpuno jasna. Ako dobro ne paziš i ostaviš previše loza (ne daj Bože i koju bolesnu) tu, a možda ni sljedeću godinu, nećeš dobiti roda. No, mi smo uvijek osjetljivi kad Isus govori ovako direktno i kada, kao da nam se prijeti, Očevom svemoćnom rukom i mogućnošću da nas ta ruka "odreže" s trsa života, ostavi da se osušimo i onda baci u oganj. Tumačenje ovog djela Isusova govora o trsu i vinogradaru daje nam još prorok Izaija. U njegovoj knjizi nalazimo pjesmu djevojke koja govori o svojem dragom koji je uredio svoj vinograd i posadio ga "lozom plemenitom" no vinograd se izrodio u vinjagu - divlju lozu. Tu nalazimo i one retke: Što sam još mogao učiniti za svoj vinograd a da nisam učinio? Nadah se da će uroditi grožđem, zašto vinjagu izrodi?
Ne zaboravimo, ovaj govor Isus izriče u kontekstu Posljednje večere i svega onoga što je već izrekao u prispodobi o vinogradarima ubojicama, onima koji ubijaju baštinika da bi zadobili njegov vinograd.
Isus je volio vinograd i vino. Jedna od njegovih najizazovnijih poslanica zbiva se upravo u vinogradu. Sjećate se, oni besposličari koji dolaze raditi u vinograd zadnji sat radnog vremena primaju isto kao i oni koji su došli prvi i radili cijeli dan. Pa Kana Galilejska gdje se Isus pokazuje kao odličan poznavatelj dobroga vina. Dokazuje nam to nadstojnik stola koji se čudi zaručniku što najbolje vino iznosi tek pri kraju svadbe.
Mesijanska vremena, čitamo u prorocima, karakterizira i obilje vina. To se, eto, dogodilo u Kani ali još više na Posljednjoj večeri gdje Isus od tog "roda trsova" čini euharistiju, najveći dokaz svoje ljubavi.
Ivanovo evanđelje, strogo uzevši, nema izvještaj o ustanovljenju euharistije. No, upravo ovo petnaesto poglavlje, koje čitamo ove i sljedeće nedjelje, u središtu je Ivanova kazivanja događaja Posljednje večere (13 - 17 poglavlje Ivanova evanđelja). Govor o trsu, čut će mo sljedeće nedjelje, nadopunit će se Isusovom dvostrukom zapovijedi ljubavi: ja vas ljubim Očevom ljubavlju, zato i vi ljubite jedni druge! Tu do kraja shvaćamo i Isusovu bol nad odrezanom lozom i tugu očevu nad onom koja roda ne nosi a sve je učinio da i ona rod donese.
No vratimo se još malo vinu "koje razveseljuje srce čovječje" kako veli biblijski tekst. O tom srcu čovječjem govori nam današnje drugo čitanje. Malo je to naše srce, puno smo se puta u to uvjerili i malo, sebično ljubi. No, ono može rasti, može se širiti kad samo osjeti da je ljubljeno, da ima netko i nešto u što može rasti bez bojazni da će biti još jednom ranjeno ili iznevjereno.
No, i naše srce mora biti očišćeno baš onako kao Isus započinje današnje evanđelje. Puno stvari i doslovno mora u nama usahnuti, umrijeti da bi smo konačno počeli rasti i donositi rod. Ne bojmo se predati u ruke takvom vinogradaru! Iz žilavog trsa, punog čvorova, obrezanog stotinu puta, dobija se najslađe grožđe. I najbolje vino, naravno!
piše p. Antun Volenik (iz Bruxellesa)
