Čitanja:
Ez 17, 22-24; 2 Kor 5, 6-10; Mk 4, 26-34Divim se svima vama (napose muškom dijelu čitatelja) koji imate volje čitati ovaj tekst nakon što ste štogod slično već čuli danas na misi. Svjetsko nogometno prvenstvo i nadolazeći ispiti, plus vrućine koje ovih dana vladaju u - već zahuktaloj Hrvatskoj – i tko će se još baviti Biblijom i kako ju živjeti?!
Pa, zar nije dovoljno obući majicu s nekom parolom - onako kako je to na prošlom nogometnom prvenstvu učinio (i nama dobro poznati) brazilski nogometaš Kaka - na kojoj je pisalo: Ja pripadam Isusu?
A čitanja baš ove nedjelje donose temu koju, kako vidimo, ni Isusu nije bilo jednostavno predstaviti: Kraljevstvo nebesko. Sjećam se definicije toga pojma kako nam ju je dao naš profesor iz eshatologije: već da, a još ne. Kraljevstvo nebesko počelo je Isusovim uskrsnućem ono je već tu, ali u punini dolazi s njegovim drugim, slavnim dolaskom na ovaj svijet. Zato nam i Pavao govori o ovoj tjelesnoj "iseljenosti" od Gospodina koja čezne sjedinjenju s njim o njegovu drugom dolasku.
Obično kažemo da je Isusovo kraljevstvo, kraljevstvo pravde, mira i ljubavi. Nakon 2000 godina kršćanstva mogli bismo prereći definiciju spomenutoga profesora ovako: još nije, a kad će ne zna se. Na ovom svijetu malo je ili nimalo pravde, isto toliko mira i ljubavi i tako je to stoljećima od robovlasničkog do ovog našeg neoliberalnog društva.
Nitko ne može poreći blagotvoran učinak kršćanstva na ljudsko društvo. Ali, što to znači miliunima koji su umrli ili trenutno životare u bijedi, ratovima i beznađu?
Zar je zaista samo na "onom svijetu" moguće to kraljevstvo u kojem ćemo biti oslobođeni sve nepravde i u kojem ćemo konačno osjetiti što znači mir?
Kako bismo odgovorili na ovo pitanje vratimo se malo na Svjetsko nogometno prvenstvo i na pravu domovinu nogometa - Latinsku Ameriku. Tri su točke poveznice tog ogromnog prostora od Meksika, preko Kariba do Ognjene zemlje: siromaštvo, nogomet i pripadnost Katoličkoj crkvi. Zadnjih desetljeća upravo su njih dvije - većina koja se deklarira katolicima i jednako velik postotak njih koji žive u bijedi i iskorištavano je, potakle biskupe i teologe cijelog kontinenta na promišljanje i akciju. Kako govoriti o Kraljevstvu Kristovom, o punini života, kad većina moje braće tek životari? Treba li Crkva ostati samo na naviještanju da će Krist ipak jednom uspostaviti svoje kraljevstvo i ne pokušati išta mijenjati u društvu? Nije li ipak grijeh ostati pasivan pred očitim nepravdama u društvu? Tako je nastao jedan veliki pokret koji je sedamdesetih godina nazvan "teologija oslobođenja". Ta "opcija za siromašne" izazvala je veliko protivljenje onih kojima je takvo stanje odgovaralo. Samo u sedamdesetim i osamdesetim godinama ubijeno tako preko dvjesto svećenika i časnih sestara i daleko više laika. Na žalost, militantna grana toga pokreta koja je Krista nastojala prikazati kao revolucionara ubrzo se povezala s ljevičarskim "gerilama" i naškodila pokretu. No, veliko pitanje koje je pokret postavio - izbor za siromašne, učenje od njih i hod s njima, kako bi društvo poprimilo ljudskije lice, a Kraljevstvo bilo prepoznatljivo već sada - ostaje imperativ i izazov ne samo za Crkvu u Latinskoj Americi već posvuda gdje su siromaštvo i nepravda svagdašnja prijetnja.
No, još je jednom potrebno istaći činjenicu kako Krist nikada nije želio biti revolucionar. On nikada silom nije mijenjao čovjeka niti ljudsko društvo. Pročitamo li cijelo poglavlje Matejeva evanđelja iz kojega su ove dvije prispodobe vidjet ćemo kako je Krist prvenstveno sijač kraljevstva. Sije ga u svaku zemlju, pokušava, pa kad sjeme nađe dobru zemlju, opet je Bog taj koji daje da to kraljevstvo raste i urodi plodovima.
Samo uz njegovu pomoć mala i nježna grančica čovječjega života može postati snažno drvo kako danas čitamo u proroka Ezekijela.
Svatko u koga je to zrno našlo plodno tlo, pa bilo ono i gorušičino, izazvan je da sudjeluje u rastu Kristova kraljevstva već ovdje, među nama, kao vidljivi znak onoga Kraljevstva koje dolazi. Ali nikada ne smijemo zaboraviti da naš pogled uvijek mora biti upravljen prema pravom Graditelju, a naša molitva ponizna molitva desnog razbojnika s Kalvarije; Isuse sjeti me se, ne zaboravi me, kad dođeš u Kraljevstvo svoje. Sve ostalo neka kaže
Pjesnik (1,4MB).
P.S. Izvedba je iz nekog drugog vremena, ali obratite pažnju na riječi.
piše p. Antun Volenik (iz Bruxellesa)
