SVETA KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, DE ABORTU PROCURATO, Izjava o namjernom pobačaju, (Rim, 18. studenoga 1974., prefekt Franjo Šeper)

UVOD
Pitanje namjernog pobačaja i zakona koji dopušta slobodu pobačaja postalo je gotovo posvuda predmetom oštrih rasprava. Vrlo je čudna činjenica da na jednoj strani vidimo kako su žestoki glasovi protiv smrtne kazne i rata svake vrste, a s druge strane opažamo sve jače zahtjeve za slobodu pobačaja bilo opću, bilo strogo ograničenu, a i te granice bivaju sve labavije. Crkva je potpuno svjesna da u njenu službu spada obrana čovjeka protiv svega što ga može uništiti ili obeščastiti te ne može šutke zaobići ovo pitanje.
U mnogim se državama javne vlasti opiru ozakonjenju slobode pobačaja, no izložene su žestokim pritiscima da donesu takav zakon. Zastupa se etički pluralizam kao da on po svojoj naravi slijedi iz ideološkog pluralizma. Nitko nikada nema pravo pozivati se na slobodu mišljenja da povrijedi tuđe pravo, a pogotovo ne pravo na život.
Mnogi kršćani-laici, posebno liječnici, te udruženja roditelja, politički stručnjaci i oni koji obavljaju važne službe snažno su se oprli ovome promišljeno izazvanome javnom mišljenju. A ponajprije su mnoge biskupske konferencije i biskupi u svoje ime smatrali korisnim jasno upozoriti vjernike na stalnu nauku Crkve.
Po službi koja joj je povjerena da navješćuje i čuva vjeru i moral u cijeloj Crkvi, Sveta kongregacija za nauk vjere odlučila je dozvati u pamet svim vjernicima glavna poglavlja ove nauke. Jasno izlažući jedinstvo Crkve ona će na taj način potvrditi autoritetom Svete Stolice ono što su biskupi već zgodno izrazili. Jasno je dakle da ova Izjava teško obvezuje vjernike u savjesti.

1. PRIKAZ NAUKA VJERE
U božanskoj odluci život je na prvom mjestu: sve je u ovome vidljivom svijetu stvoreno radi čovjeka koji je slika Božja i vrhunac svega stvorenoga. Smrt koja je ušla po grijehu ostaje njegova pratilica, njegov znak i posljedica. Ipak ona nikako neće moći nadvladati. Smrt i grijeh bit će pobijeđeni uskrsnućem u Kristu. Iz toga je vidljivo da je ljudski život dragocjen i na ovoj zemlji. Život nam je doduše predan kao dar, ali njime su povezane i dužnosti.
Crkvena predaja uvijek je načuvala da se ljudski život mora štititi i unapređivati i u začetku i u različitim dobima njegova razvitka. Didache: "Ne ubij začetak u pobačaju niti uništavaj rođeno dijete." Atenagora ustrajno naglašava da kršćani smatraju ubojicama one žene koje uzimaju lijekove da izbace začetak. Tertulijan nije o ovome uvijek jasno pisao, ali ipak postavlja ovo bitno načelo: "Hiti prema ubojstvu onaj tko sprečava slobodno rođenje, te nema razlike u tome ubija li već rođeno ili razara nerođeno. I to je već čovjek, kao i onaj koji će kasnije biti. To je već svaki plod u začetku."
Istina je da su u srednjem vijeku općenito mislili da se duša u začetku javlja tek poslije prvih tjedana i razlikovali su se u ocjeni ovoga grijeha i u težini kazni. Ipak oni ni tada nisu naučavali da pobačaj nije objektivno težak grijeh, i u prvim danima trudnoće, nego su bili jednodušni u njegovoj osudi. Prvi sabor u Mainzu, održan 487. godine iznosi najstrožu pokoru za žene koje ubijaju svoj porod. Gracijanov dekret kaže da tko pobačajem uništi zametak u utrobi ubojica je. Sveti Toma naučava da je pobačaj teški grijeh protivan naravnom zakonu. Ksisto V. osuđuje pobačaj najvećom strogošću. Posljednji rimski biskupi u naše vrijeme vrlo su točno naučavali istu nauku: Pijo XI. jasno je odgovorio na teže prigovore. Pijo XII. izričito odbacuje direktni pobačaj, tj. onakav koji je samome sebi cilj ili je sredstvo za postizanje svrhe. Ivan XXIII. navodi nauku svetih Otaca kad govori o nepovredivom dostojanstvu ljudskog života. Nedavno je II. vatikanski opći sabor, na kojem je predsjedavao Pavao VI., najoštrije osudio pobačaj.

2. RAZUMSKI DOKAZI
Obveza čuvanja ljudskog života nije samo kršćanska zapovijed; i razum je zahtijeva kad istražuje što je ljudska osoba i što mora biti.
U društvu osoba opće dobro je svrha kojoj pojedine osobe moraju služiti i podvrgnuti joj svoje pojedinačne koristi. Ovo dobro ipak nije konačna svrha ljudske osobe; pod tim vidikom društvo upravo mora služiti osobi, ona samo u Bogu može postići krajnji cilj koji joj je određen. Stoga nikada neće biti pravilno držati čovjeka samo sredstvom koje bi netko mogao upotrebljavati za neku uzvišeniju svrhu.
Na pravo spada ograničiti i urediti službe koje treba izvršavati. A ima više prava koja ljudsko društvo ne može po sebi dati, jer dolaze prije društva, ali ih mora širiti i učiniti djelotvornima. To su većinom ona prava koja se danas nazivaju pravima čovjeka, a naše doba se hvali da ih je jasno proglasilo.
Prvo što ljudska osoba ima jest pravo na život. Na društvo ili javnu vlast, kakav god oblik imali, nikako ne spada da nekima ovo pravo dopuste, a nekima oduzmu.
Ako se razlog za razliku oslanja na različite dobi ljudskog života, on ni tada nema opravdanja kao ni bilo koji drugi razlozi. Svaki ljudski život mora se poštivati od onoga časa u kojem je započeo život koji nije ni očev ni materin, nego pripada novom ljudskom biću koje raste radi sebe samoga.
Novija genetska znanost sjajno potvrđuje sve ono što je oduvijek bilo jasno, i što nimalo ne zalazi u rasprave o času animacije. Ta znanost pokazala je da već od prvog časa postoji čvrsti nacrt ili genetski program ovoga živog bića, to jest da postoji čovjek i to kao individuum, već urešen svima svojim i unaprijed određenim oznakama. Može se bar reći to da i najsavršenija suvremena znanost ne daje nikakvu djelotvornu podršku pobornicima pobačaja. Uostalom, biološke znanosti nemaju zadaću da donose obvezatna mišljenja u posve filozofskim i moralnim pitanjima, kakva god bila rasprava o času kad nastaje ljudska osoba ili o dopuštenosti pobačaja. Moralni razlog jasno kaže: premda se možda sumnja je li plod začeća već ljudska osoba, objektivno je već teški grijeh prepustiti se opasnosti da se izvrši ubojstvo čovjeka. I to je već čovjek kao i onaj koji će kasnije biti.

3. O NEKIM PRIGOVORIMA
U nekima, pa možda i počesto, osuda pobačaja dovodi u opasnost druga važna dobra koja ljudi zaštićuju i koja se katkada mogu činiti da su važnija od drugih. Ne možemo a da ne priznamo te vrlo velike teškoće: na primjer, zdravlje majke može se dovesti u opasnost, pa i u životnu; dijete može sa sobom donijeti u obitelj velik teret, posebno ako se opravdano drži da će biti nenormalno ili ostati invalid zbog neke mane; može tištiti i neki drugi teret, kao pitanje časti i sramote u nekim krajevima ili smanjenje građanskih prava i časti i slično. Ali upravo moramo reći da ti razlozi objektivno nikada ne mogu dati odlučivanja o životu drugog čovjeka, pa ni u njegovu začetku. Život je tako temeljno dobro da se ne može izjednačiti ili usporediti ni s najvećim teškoćama.
Ako pokret za oslobođenje žena ima glavnu svrhu da ih oslobodi od svake nepravedne razlike, utoliko je potpuno hvalevrijedan. Ipak, ne može se promijeniti narav, pa žena, kao uostalom ni muškarac, ne može izbjeći onim dužnostima koje narav od njih zahtijeva. Uostalom, svaka javno priznata sloboda uvijek je ograničena utvrđenim pravima drugih.
Isto moramo reći o zahtjevima za seksualnu slobodu. Ako se pod ovim izrazom razumijeva postepeno stečena vlast razuma i prave ljubavi nad naravnom težnjom, a ipak se ne prezire sama naslada nego se održava na mjestu koje joj pripada – i jedino u ovoj vlasti nalazi se prava sloboda – onda se takvoj slobodi ne može prigovoriti. Ali ako netko, naprotiv, smatra da su muškarac i žena tako slobodni da bi im bilo dopušteno iskorištavati spolni užitak do zasićenosti, a da se nikako ne obaziru na zakon ili na nužnu usmjerenost spolnog života prema njegovoj plodnosti, onda takav način mišljenja nema u sebi ništa kršćanskoga, pa je, štoviše, nedostojan i samoga čovjeka.
Tehničko umijeće ne može umaknuti sudu moralne znanosti, jer narav po sebi teži prema službi čovjeku i stoga mora i sama biti u službi one svrhe za koju je čovjek određen. Sva primjena tehnike mora biti u službi čovjeka da se bolje razviju njegove naravne moći, da se spriječe bolesti i da se ljudski napredak punije ostvari.
Pobačaj ne smije nikada ni iz bilo kojega razloga primjenjivati se, niti u obitelji, niti ga javna vlast može uvesti kao zakonito sredstvo za smanjenje broja poroda. Nepravda i povreda nanesena moralnim principima uvijek donosi općem dobru veću štetu nego ekonomskom i demografskom.

4. MORALNI ŽIVOT I GRAĐANSKI ZAKON
Rasprava o dopuštenosti pobačaja gotovo je posvuda povezana s raspravama pravne naravi. U našim danima široko opće mišljenje zahtijeva da se ova zabrana ublaži. Dokaz iz pluralizma: ako mnogi građani, a posebno sinovi katoličke Crkve, osuđuju pobačaj, na drugoj ga strani mnogi dopuštaju, bar kao manje zlo; zašto dakle ovi moraju biti prisiljeni slijediti mišljenje koje ne prihvaćaju, a posebno u državi gdje ih je većina? Osim toga gdje su još na snazi zakoni koji zabranjuju pobačaj, teško se primjenjuju. A ako se ipak zadržava na snazi zakon koji se ne primjenjuje, on katkada nužno nanosi štetu i samom autoritetu ostalih zakona. Treba još dodati da tajni pobačaj izlaže i same žene koje njemu pribjegavaju većim opasnostima. Iako i ovi ne prestaju tvrditi da je pobačaj zlo, zar ne bi zakonodavci mogli odrediti tako da se umanje štete od njega?
Ovi razlozi i drugi koji se tu i tamo iznose, ne vrijede da se ozakoni sloboda pobačaja. U slučaju pobačaja i samo odbijanje kažnjavanja čini se da bar znači da zakonodavac više ne smatra pobačaj nekim zločinom protiv ljudskog života dok i dalje oštro kažnjava ubojstvo čovjeka. Istina je i to da zakon ne smije odlučivati između različitih mišljenja, niti jedno uvažavati više nego drugo. Ipak, život djeteta mora se pretpostaviti svakom mišljenju. Ne može se pozivati na slobodu mišljenja da se djetetu oduzme život.
Nije nužno da zakon kažnjava sve zlo, ali ne može biti protivan onomu najvišemu i najsvetijem od sviju ljudskih zakona, tj. naravnom zakonu. Ljudski zakon može katkada ispustiti kaznu, ali ne može proglasiti poštenim i valjanim ono što prekršuje zakon.
Što god civilni zakoni u ovome odrede, sasvim je sigurno da se čovjek nikada ne može pokoriti iznutra nepoštenom zakonu. Čovjek osim toga ne može sudjelovati u javnom mišljenju koje je pristaša takvog zakona niti ga može podupirati svojim glasom. Neće moći ni sudjelovati kod primjene takvoga zakona. Na primjer, ne smije se dopustiti da liječnici i bolničari budu prisiljeni na bliže sudjelovanje u izvršenju pobačaja.
Treba nastojati oko pomoći obiteljima i neudanim majkama, određivati pomoć za djecu, mudro urediti zakone za izvanbračnu djecu i ustanovu za posvojenje. Treba unapređivati sve ove vrijedne i plodonosne zamisli i ostvarivati ih da umjesto pobačaja bude uvijek pri ruci drugi zaista mogući i časni izbor.

ZAKLJUČAK
Ne može se među kršćanima poštivanje ljudskog zemaljskog života ničim ograničiti, jer oni dobro znaju da im se u sadašnjem životu pripravlja budući, a taj je toliko vrijedan da se prema njemu mora sve drugo mjeriti. Po tom mjerilu nema u ovom zemaljskom životu nesreće koja bi bila beskrajna, a to nije ni ona pregorka bol koja nastaje kad se mora hraniti dijete koje ima tjelesnu ili duševnu manu. Udaljuje se od Evanđelja onaj tko želi mjeriti sreću u ovom svijetu bez boli i patnji.
Ali ovo ne znači da se uopće ne treba brinuti da se ove boli i patnje liječe. Pobačaj se nikada ne smije dopustiti, ali najprije treba ukloniti njegove uzroke. Sve to iziskuje, kako se kaže, neku političku akciju, a posebno područje bit će ono koje se odnosi na zakone. Ujedno treba njegovati dobre običaje i djelotvorno se brinuti za svaku pomoć majkama i djeci.
Ne može se djelotvorno štititi moralni život ako se ne trudi i na znanstvenom polju. Ne smije se naime dopustiti da se širi mišljenje ili radije onaj osjećaj koji drži da je plodnost zlo i da mu se ne usprotivi. Zato je Crkva više puta u novije vrijeme govorila o odgovornom očinstvu koje mora biti povezano sa sviješću velike one zadaće suradnje sa Stvoriteljem u prenošenju života. Glavna briga i nastojanje Kristove Crkve jest da se život zaštićuje i unapređuje. Sve vrste života dolaze od Boga, a što se tiče čovjeka, tjelesni njegov život nužni je početak.