Danas se održava šesti po redu „Zagreb-pride“ što je zapravo svojevrsni aktivistički mimohod zagrebačkim ulicama tzv. LGBTIQ (lezbijske, gay, biseksualne, transseksualne, interseksualne i queer) populacije. Tema ovogodišnjeg pride-a jest vidljivost i pravo na javnost a geslo mu glasi: „svi na pride! sve na pride!“. Dakle manifestacija je jasno upućena na javnost od koje očekuje adekvatnu reakciju; ovaj letak jest stoga kratak i dobronamjeran odaziv tom pozivu, prije svega društveno angažiranog i kršćanski senzibiliziranog djela javnosti.
Budući da je tema ogromna, a mi se nalazimo u prostoru društvenog aktivizma koji nije najsretniji format za opširne teme, neka čitatelj ovog letka ne zamjeri njegovu nužnu šturost. Počnimo stoga ipak s pitanjem koje stoji na početku problema:

Tko je u stvari gay?
Pitanje se može formulirati i ovako: Da li se homoseksualcem rađa ili postaje? Ako su gay teoretičari u pravu, homoseksualna je sklonost genetski uvjetovana seksualna alteracija koja se prirodno pojavljuje kod otprilike 10% čovječanstva (procjene ovdje variraju te padaju i do 3%). Ova sklonost se u slobodnim životnim okolnostima realizira u punokrvni homoseksualni identitet, a u neslobodnim sputava na nesreću prikrivenog homoseksualca. U ovom slučaju, demokratska društva trebaju pravno i civilizacijski prepoznati osobe homoseksualnih sklonosti kako bi im omogućila slobodan osobni razvoj. Homoseksualci se dakle po ovom scenariju nisu moralno opredijelili za svoj seksualni identitet, ne mogu ga uistinu izmijeniti te ga prihvaćaju, štoviše - ponosni su na njega.

Problem ovog viđenja - koje je više opterećeno društvenim angažmanom a manje potragom za otkrićem pozadine seksualnog identiteta čovjeka - leži u tome da je prividno znanstven a stvarno dogmatičan, a znanost kao i tvrdnje koje se na nju pozivaju, ne smiju biti takvi. Usprkos sporadičnim medijskim sugestijama u prošlosti, do danas ne postoji dokazana povezanost genetske predispozicije na razvoj ljudskog seksualnog identiteta. Može se eventualno govoriti o stanovitim sklonostima ali predodrediti ljudski identitet njegovom genetskom predispozicijom je neznanstveno, neetično i društveno neprihvatljivo. Osim što ne postoji znanstvena podloga za ponuđeno objašnjenje nastanka homoseksualnog identiteta, govoriti o čovjeku kao zbiru genetskih činjenica odvojenima od njegove volje, svijesti i životnog iskustva je dehumanizirajuća slika čovjeka što je prevelika cijena za postizanje otvorenog društva. Takvo društvo na posljetku i ne bi bilo otvoreno. Zajednica ljudi koja svrstavajući se u genetske kategorije odbija preuzeti odgovornost za vlastitu seksualnost, i uopće za svoje ponašanje, podsjeća na okamenjenu masu mentalnih marioneta a ne na vitalno i kreativno društvo koje zamišljamo i priželjkujemo jedni drugima.

Znanstvenom odgovoru na pitanje „Tko je u stvari gay?“ predstoji još velik istraživački put, no društveni problem ne može čekati tako dugo. Neke pouzdane smjernice su prijeko potrebne. Uz ograničenja znanstvenih spoznaja po ovom pitanju izravno je povezana i ograničenost svjetovnih država koje moraju temeljem znanstvenih indikacija osmišljavati vrijednosni sustav i pravnu regulativu društvenog života. Stoga, ideološki uistinu neutralne države (ukoliko takvo što postoji), zapravo nemaju što reći o podrijetlu homoseksualizma, njegovom vrednovanju ili društvenoj afirmaciji.

Svjesni da kao sljedbenici Isusa Krista ne možemo biti glasnogovornici društva koje to nije, kao ni pravni „zamjenici“ države koja tim društvom upravlja, ipak želimo ponuditi (možda i previše) sažet kršćanski odgovor koji odgovara društvenoj dezorijentaciji glede ljudskog fenomena homoseksualnosti. Sveti Pavao u svojoj poslanici crkvi u Rimu objašnjava kako je moguća određena društvena orijentacija ljudi koji žele živjeti u harmoniji s naumima i djelom autora samog života: Bogom - Stvoriteljem. (Rimljanima 1,18-32). Ta se orijentacija sastoji od usporedbe društvenih pojava s načelima koja promoviraju život a koja su u startu zapravo jasna svima. Neka od tih načela kojima Sv. Pavao dijagnosticira stanje ljudskog društva, a koja su znakovita za ovu temu jesu: funkcionalna obitelj (Rim 1,30b), ljudska seksualnost koja svojim potencijalom za rađanje surađuje sa promocijom života - što je u harmoniji sa Stvoriteljevom izvornom nakanom te ju stoga Pavao i naziva „prirodnom“ (Postanak 1,22), te javnim sustavom društvenih vrijednosti koje propagiraju, između ostalog, ovakve temeljne ljudske odnose (Rim 1,32b). Kada ovi čimbenici izostanu, po Pavlovoj dijagnozi, na njihovo mjesto dolaze vrijednosti koje su oprečne načelima života i svrsi življenja koje jest u Stvoritelju i njegovim naumima. Pavao to slikovito opisuje na ovaj način: „Otkriva se doista s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću“ (Rim 1,18).

Raspad vizije i ideje ljudske seksualnosti koja je integrirana u društveni život putem braka i obitelji, jest paradoksalno djelo Boga koji je predao, za njega nezainteresirane ljude, ishodima vlastitih savjeta (vidi Rim 1,24+ ;26+). Zaključak kako je moralna dezorijentacija u izravnoj povezanosti sa sumrakom društva kojega ista obilježava, ne počiva na isključivo religijskim, već i opće-povijesno utvrđenim činjenicama. Stoga Pavao sa velikom sigurnošću može tvrditi kako je raspad života ljudi koji napuštaju Stvoriteljeva načela života jasna potvrda nužnosti traganja za njegovim naumima i zamislima o životu (Rim1,27).

Kako nam onda kršćanska Objava pomaže u društvenoj orijentaciji u pogledu javne afirmacije homoseksualnosti? Ili, što nam kršćanstvo odgovara na pitanje „Tko je u stvari gay?“. Prije no što nastavimo, odmah treba istaknuti da je po Sv.Pavlu promiskuitetna heteroseksualnost, bračna nevjera, nepoštenje, lakomost, zlonamjernost, lažljivost, itd; u istoj mjeri simptomatična za životnu ispraznost kao i homoseksualizam, te je pogrešno izdvajati potonji kao nešto posebno strašno. Radi se da u našem slučaju većina ostalih simptoma životnog bankrota, za razliku od homoseksualnosti, još nije u fazi društvenog prihvaćanja (iako je u nas već neko vrijeme – moral - postala „prljava“ riječ). Tako da su nažalost kršćani u poziciji da nesrazmijerno govore o homoseksualnosti.

Dakle, konzultirajmo još jednom Sv.Pavla: «Jer iako su upoznali Boga, nisu mu iskazali ni slavu ni zahvalnost kao Bogu. Naprotiv, postali su isprazni u mislima svojim i njihovo je nerazumno srce potamnjelo ... Zbog toga ih je Bog predao sramotnim strastima: žene njihove zamijeniše naravno općenje protunaravnim; jednako muškarci, ostavivši prirodno općenje sa ženom, usplamtješe pohotom jedan za drugim...» (Rimljanima 1,23;26). Prema Pavlu, ni jedan čovjek nije u potpunom neznanju glede svog Stvoritelja. Obilje Njegovih djela, smisao, svrhovitost i sugestivna harmonija čitavog svemira, na čudesan je način povezana i zadivljujuće sustavno surađuje u ciklusima prirodnog života. To je opažanje koje opčinjuje sve ljude svih vremena i odvodi im misli put božanskog. S druge strane, jedno od karakteristika homoseksualnog identiteta jest ignoriranje pitanja zašto postoji takva dis-harmonija između moje fiziologije i moje seksualnosti? Odakle takav raskol između moje spolne činjenice i mog rodnog identiteta? Pitanja harmonije i smisla, kao i slavne božanske kreativnosti koja iza njih stoji, moraju biti odbačeni kako bi napravili mjesta za prihvaćanje vlastite homoseksualnosti i alternativnog identiteta. Dok se za čovjeka homoseksualnih sklonosti koji još uvijek vrednuje pitanja harmonije i smisla ne može reći da je uskratio Bogu slavu i zahvalnost, čovjek koji slavi i opravdava svoj disharmonični seksualni identitet svrstava se među one koji su „postali isprazni u mislima svojim“. Stoga pitanje „Kako se postaje homoseksualcem?“ u kršćanstvu dobiva načelni odgovor: postojanim zanemarivanjem Stvoritelja i njegovog životnog dizajna.

Je li Bog homofob?
Recentni napredak društvenog ugleda homoseksualaca otkrio je sramotnu činjenicu dotičnih društava koja krajnje neprimjereno reagiraju na ovaj izazov. Duboki prezir, nasilje, gađenje, nepoznavanje i strah od homoseksualca je u mnogome obilježilo reakciju društva koja su suočena s javnim iskazom homoseksualnosti. Takva iracionalna i agresivna reakcija dobila je i pripadajuću novo-kovanu jezičnu etiketu: homofobija.

Gotovo nitko tko slijedi Isusa Krista ne bi odobrio stavove i ponašanje koji su označeni pojmom homofobije, pa ipak, budući da u društvenom aktivizmu etikete, a ne dijalog, bivaju glavnim sredstvom djelovanja, bilo kakva vrsta otpora homoseksualizmu biva stereotipizirana u homofobiju. Stoga i mi ovdje u sjeni dosad rečenog, s dotičnom etiketom nad glavom, moramo postaviti još jedno pitanje. Ako Stvoritelj, u čije ime Sv.Pavao govori, svrstava homoseksualnost u isti kontinuitet sa propašću, da li ga to čini homofobom po netom iskazanoj definiciji?

Ponovo dozvolimo Sv.Pavlu da govori u svoje, i u ime onoga koji ga je dramatično izmijenio te osvojio njegovu životnu vjernost. Pišući kršćanima u grčkom gradu Korintu, Pavao iste podsjeća na njima dobro znanu prošlost nekih od njih, pa tako spominje da su neki od njih bili «mekoputnici i muškoležači (homoseksualci)» (1.Kor 6:9b), te dodaje: «Vi ste neki takvi bili. Ali se opraste, posvetiste i opravdaste imenom našega Gospodina Isusa Krista i Duhom našeg Boga» (1.Kor 6:11). Dakle nekoliko stvari ovdje jasno vidimo o Božjem stavu prema homoseksualcima (među ostalim prijestupnicima raznih vrsta) – Bog voli homoseksualce, želi ih u svojoj obitelji i želi nastaniti svog Duha u njima. Upravo je to učinio s nekim homoseksualcima u Korintu, i to je bilo znano širem čitateljstvu ove poslanice. Iz same poslanice je jasno vidljivo da kršćani s homoseksualnom prošlošću nisu prvo radili na svojoj heteroseksualnosti ili pokušali svoj seksualni identitet nekako dovesti u sklad sa svojim fiziološkim određenjem, već da je obnova i opravdanje njihovih života došla Božjim Duhom po Isusu Kristu. Zato Bog ne traži od homoseksualaca da se srede pa tek onda dođu u Njegovu blizinu - što bi bilo za očekivati da je homofob – već upravo suprotno, očito želi da homoseksualci prestanu zanemarivati svog Stvoritelja i prije nego išta učine sami, da dođu k Njemu takvi kakvi jesu. Tek potom slijedi avantura i borba u kojoj se ispravljaju „krive drine“ putem Božje ljubavi i obnove u njihovom životu, zajedno i uz podršku Njegovog naroda. To, gledano iz perspektive homoseksualca podrazumijeva u jednoj točki ovog procesa načelno odustajanje od opravdanja homoseksualnosti. Iako sama homoseksualna sklonost može i ne mora ostati trajnim izazovom za kršćanina, kako pokazuju današnja iskustva kršćana sa homoseksualnom prošlošću, iskustvo obnove, opravdanja i posvećenja u Isusu Kristu ostaje njihovo temeljno obilježje i nositelj njihovog kršćanskog identiteta.

Mogućnosti suživota
Sada bi gay apologeti mogli cinično frknuti na ovu ponudu – društveno prihvaćanje uvjetovano kršćanskim obraćenjem, vrlo «privlačno». No to nije scenario na koji nas upućuje navedena rano-kršćanska korespondencija koja demonstrira Božju ljubav prema homoseksualcima. Prije svega Božje su ruke u Kristu raširene u zagrljaj, no da bi se prišlo treba želju za Božjim zagrljajem pretpostaviti želji za udovoljavanjem vlastitoj pohoti. To je mistični dio priče gdje se Božja i ljudska volja čudesno isprepleću i bivaju oživotvoreni u kršćanskom zajedništvu. Upravo iz tog razloga, društveni uvjeti koji bi također bili u harmoniji s Božjim djelom i naumima, moraju dati vremena, prostora i mogućnosti da se ta promjena kod homoseksualca dogodi, i taj prostor treba omogućiti pravnom zaštitom homoseksualaca od agresije i nasilja homofobije. Ovu zaštitu za homoseksualce vidimo priskrbljenu putem sprovođenja opće-ljudskih prava a ne putem legitimizacije isto-spolnih zajednica koja u kršćanskoj perspektivi naznačuju društveno odstupanje od načela harmonije života.

Dakle, govoreći o mogućnostima suživota s homoseksualnom populacijom, treba spomenuti još jednu veliku riječ našeg vremena: tolerancija. Zagreb-pride u svojoj nakani zapravo ne poziva na toleranciju koja predstavlja suživot s onime s kojim se ne slažeš. U svojim ambicijama spram prostoru u javnosti i vizijom pluralističkog društva, gay aktivisti sugeriraju da se društvo složi s njihovim životnim orijentacijama - shvativši ga kao tek još jedno u nizu različitosti koje inače obilježavaju čovječanstvo - a ne da ga tolerira iako ne odobrava. Kao kršćani prepoznajemo da je tolerancija sastavni dio našeg života, no primjer našeg Gospodina upućuje nas na odnose koji nadilaze samu toleranciju. Poslani smo da volimo one s kojima se ne slažemo. Tako u konkretnom slučaju suživota s homoseksualnom populacijom vođeni smo shvaćanjem da kao što Bog voli i želi homoseksualce u svom zagrljaju bez da pritom legitimizira pohotu i njezin ishod, tako i ljudi koji nose Kristovo ime moraju raširiti svoje ruke prihvaćanja homoseksualcima ali tako da pritom ne zamagle svjedočanstvo o putu života koji je u opreci sa putem koji propagira Zagreb-Pride. To želimo učiniti tako da homoseksualcima kroz društveno prihvaćanje ujedno i svjedočimo kako je po Isusu Kristu put do Boga slobodan a kada se odluče zakoračiti njime, neka svoju pohotu i njene plodove stave na Križ gdje je Isus Krist nosio grijehe svijeta.

soulsaver.hr