www.mka.hr

Saznajte više o raširenosti hebrejskog jezika i naučite moliti kršćanske molitve na hebrejskom: Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu i načiniti znak križa.

I. Uvod

Hebrejski jezik (hebr. ivrit) semitski je jezik unutar afro-azijske jezične obitelji. Danas se njime služi više od sedam milijuna ljudi u Izraelu, a koristi se i kao jezik molitve i studija u židovskim zajednicama. U Izraelu je to jedan od dva službena jezika (uz arapski) i govori ga većina stanovništva.

Kao strani jezik uče ga većinom Židovi iz dijaspore i oni koji proučavaju židovstvo ili židovsku državu, arheolozi, jezičari specijalizirani za Bliski istok i njegove civilizacije, kao i bibličari i teolozi.

Suvremeni naziv za ovaj jezik dolazi od naziva naroda (hebr. ‘ivri), premda je u Svetom pismu uobičajeni naziv (jehudi usp. Iz 36,13; 2Kr 18), ili pak kanaanski jezik (sefat kena’an; Iz 19,18). Naziv „hebrejski” nalazi se tek oko 130. pr. Kr. u proslovu Knjige Sirahove (r. 24) i to na grčkom jeziku.

Najveći dio Starog zavjeta pisanje biblijskim hebrejskim, a najčešće je riječ o govoru koji je bio u uporabi oko 6. st. pr. Kr., u vrijeme oko babilonskoga progonstva. Zbog toga Židovi ovaj jezik od davnine nazivaju lašon hakodeš, što znači „sveti jezik.”

II. Povijest hebrejskog jezika

Hebrejski jezik može se pratiti kao govorni jezik Izraelaca od osvajanja Obećane zemlje do uoči kršćanske ere. Na njemu su napisani gotovo svi tekstovi Starog zavjeta i to kroz više od deset stoljeća. Nije međutim lako odrediti njegov povijesni razvoj, jer se jezik Biblije predstavlja kao prilično jednolik kako u leksiku, tako i u sintaksi, premda postoje naznake promjena u suglasničkoj i samoglasničkoj strukturi. To se vidi usporedbom sadašnjeg načina čitanja pojedinih imena u hebrejskom tekstu i njihov oblik u drevnim asirskim i grčkim transkripcijama, kao i u Origenovim i Jeronimovim djelima. Različiti su razlozi takvu stanju: biblijski su se pisci najradije služili klasičnim oblikom jezika poznatim iz najstarijih biblijskih knjiga; kasniji su prepisivači, svjesni svetosti teksta, izbjegavali bilo kakvu promjenu, pa i osuvremenje jezika kojim je taj tekst pisan.
Općenito se biblijski hebrejski dijeli na razdoblje prije babilonskoga ropstva (klasični hebrejski) i razdoblje nakon toga (kasni klasični hebrejski), kad je hebrejski pod snažnim utjecajem aramejskog kao govornog jezika Židova. Unatoč tome, hebrejski jezik nije u potpunosti izumro, nego je nastavio živjeti u sinagogama. Ipak, uočava se znatna razlika između najmlađih biblijskih knjiga pisanih hebrejskim jezikom i rabinskih spisa iz 2. st., mnogo veća od one između najstarijih i najmlađih biblijskih tekstova. Jezik se očito prirodno razvijao dok je u Bibliji uvijek oponašao stare uzore. Zbog toga je u novim uvjetima valjalo zaštiti stari tekst od promjena, pa je u 2. st. fiksiran suglasnički tekst, a rad na tome do u posljednje pojedinosti nastavljen je u talmudskom razdoblju (2.-5. st.). Između 6. i 8. st. biblijski je tekst opremljen i znakovima za samoglasnike (nekudot), a pretpostavlja se da je u to vrijeme nadodan i komplicirani sustav naglasaka. Na koncu su masoreti uveli u tekst složeni sustav bilješki i naznaka, a koje se zajednički latinski nazivaju massora parva, massora magna i massora finalis.

Od početka kršćanske ere pa do 5. st. hebrejski je i dalje imao specijalnu uporabu, pa ga se susreće u Kumranu, u samarijskim spisima, te Misni, i to kao različite dijalekte. Kroz srednji vijek hebrejski je jezik bio u uporabi medu židovskim piscima koji su oponašali kako biblijski hebrejski, tako i jezik Misne, a značajan je utjecaj na razvoj jezika izvršio i arapski jezik u doba procvata arapske znanosti i književnosti (npr. Maimonides). Kako su Židovi tada živjeli u međusobno udaljenim svjetovima, s vremenom su nastale razlike u hebrejskom jeziku kojim su se služili sefardi (Španjolska i potom Osmansko carstvo), aškenazi (Srednja i Istočna Europa) i jemenski Židovi.

U 18. st. započinje razdoblje prosvjetiteljstva i medu Židovima, što je dovelo do pokušaja stvaranja zajedničkog jezika. Posebno su u 19. st. na tome radili Ben Jehuda, Bijalik, Černikovski i dr. Moderni hebrejski jezik nastaje kao sinteza klasičnog, rabinskog i srednjovjekovnog hebrejskog jezika, no temelj je u svemu bio biblijski hebrejski. Taj moderni hebrejski jezik u 20. st. postaje i jedan od službenih jezika Države Izrael gdje doživljava daljnji razvoj i obogaćenje, osobito na polju leksika.

Znak križa, Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

transkripcija molitve na hebrejskom (izgovor):

ZNAK KRIŽA
bšem hav vrhaben vruah hakodeš. amen:

OČE NAŠ
abinu ašer bašamajim jitkadeš šimka,
tavo malkuteka jease reconeka
kaašer bašamajim ken gam baarec.
et lehem hukenu ten lanu hajon,
uslah lanu et hovotenu
kaašer anahnu solhim lvaalej hovotenu
vealna tevienu lnasa ki im
hacilenu min hara. amen

ZDRAVO MARIJO
šalom alajk mirjam meleati hen.
jahre imek. beruva at banašim.
uvaruk ješua peri vitnek:
mirjam hakedša em haelohim
haatiri baadenu hahataim ata
uveet mutenu. amen:

SLAVA OCU
kavod laav velaben uleruha hakodeš
kaašer haja meroš mikedem veata vetamid
ulenesah nesahim. amen