Bilo je to još 1972. godine u siječnju mjesecu. Tek sam bio svećenik pola godine. Išao sam posjetiti dr. Antuna Matasovića (1893.-1986.) u Karlovac. Dr. A. Matasović bio je poznati naš javni radnik i praktični katolik, sveučilišni profesor na Ekonomskom fakultetu, i angažiran u Hrvatskom katoličkom pokretu. Bavio se književnošću. Kao pučki pisac napisao je mnoge knjige koje je izdalo Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima. Imao je brojnu obitelj – dvanaestero djece.
Kad sam ga pohodio u Karlovcu već je bio u mirovini. Živio je kod kćerke koja se za njega brinula.
Išao sam k njemu prikupiti njegove uspomene i sjećanja na Slugu Božjega Ivana Merza kojega je poznavao i s kojim je radio u katoličkoj organizaciji.
Bila je već večer tog zimskog siječanjskog dana 1972.g. kad sam ga posjetio. Primio me je veoma srdačno u svome stanu na četvrtom katu moderne zgrade. Uveo me u sobu za primanje. Fotelje, televizor u kutu, standard kakav odgovara sveučilišnom profesoru. Na malom stoliću oko kojega smo sjedili među ostalim stvarima tu je bila i krunica. Započeli smo naš razgovor o Ivanu Merzu, o kojem mi je dao veoma lijepa sjećanja i svjedočanstvo o svetosti njegova života. Nastavili smo razgovor i o drugim temama. U jednom momentu on me prekine i upita:
- Velečasni, možete mi reći što je najdragocjenije na svijetu?
Bio sam malo zatečen tim njegovim pitanjem i počeo sam razmišljati što da mu odgovorim jer ima toliko toga vrijednoga na svijetu što se može reći da je najdragocjenije. Nisam odmah mogao dokučiti na što je mislio. I dok sam tako razmišljao, on me prekine i reče:
- Ne trebate dalje razmišljati, ja ću vam reći. Najdragocjenije na svijetu to je svećenička ruka! Ona nas odriješuje od grijeha i ona nam pruža Isusa Krista!
Ostao sam bez riječi i pod dubokim dojmom ovakvog njegova razmišljanja. Naravno da sam se složio s tom njegovom tvrdnjom, koja mi se od tada duboko usjekla u dušu i u pamćenje. Čovjek koji je u svome životu ostvario pravu karijeru i to na društvenom, intelektualnom, kulturnom i kršćanskom području kao sveučilišni profesor i otac brojne obitelji, angažirani laik i katolički književnik, na kraju života on dakle tako rezonira: najdragocjenije na svijetu nije titula, ni standard, ni vlast, ni novac nego – svećenikova ruka «koja nas odriješuje od grijeha i koja nam pruža Isusa Krista» !
Nastavili smo dalje razgovarati i kad sam završio razgovor, on me prati sve do vratiju oslanjajući se na svoj starački štap. Opraštamo se i on uzima moju ruku i počinje se saginjati. Naslućivao sam što namjerava i već sam htio ruku istrgnuti iz njegove, ali pod dojmom onoga što je malo čas rekao ostavio sam… I on s poštovanjem poljubi moju ruku! Drugi šok! Čovjek koji bi mi mogao biti ne samo otac, nego i djed, ovakvo poštovanje iskazuje pred jednim mladim svećenikom!
Da, to je bilo moguće i to je učinio jer je tako duboko vjerovao što znači svećenik za život svakog vjernika, za život kršćanske zajednice, jer je vjerovao u posvećenu svećenikovu ruku «koja nas odriješuje od grijeha i koja nam pruža Isusa Krista!»
Otišao sam od njega u mrak zimske noći, ali obasjan svjetlom njegovih riječi koje još danas svijetle i odzvanjaju u mojoj nutrini. I sjećat ću ih se dok sam živ.
Kad sam kasnije malo razmišljao o tom jedinstvenom događaju u mome životu koji me se tako dojmio i ostao u sjećanju svjež sve do danas, kao da se jučer zbio, došao sam do ovog zaključka: budući da sam već tada ozbiljno radio na procesu za beatifikaciju Ivana Merza imao sam osjećaj da mi je to bio dar Ivana Merza iz neba koji mi je poslao preko ovoga svoga prijatelja za moje svećeničko ređenje. Ivan Merz, koji je također veoma cijenio svećenika kao takvog, jer je predstavnik Isusa Krista, htio mi je na početku moga svećeništva posvijestiti i upozoriti me kakvu sam službu primio i kako je moram savjesno vršiti.
Hvala mu za taj dar, ali isto tako i hvala njegovu prijatelju dr. Antunu Matasoviću koji mi ga je prenio i darovao kao svoje osobno uvjerenje na kraju svoga života.
Zagreb, 18. XI. 2006. o. Božidar Nagy, D.I.
