Na središte toga Križa bila su oslonjena Njegova pluća. Tako velika, da su na posljednjem izdahu imala snage reći: „Oprosti im“ … Pluća koja su imala snage udisati nakon bačene kocke izdaje, vidjevši lica koja su Tvoju žrtvu podrugljivo ismijavala…
Danas... jučer... sutra... vječno Ti Kriste zahvaljujem... Hvala ti što
se dosjetiš pa mi pošalješ dio svog traga...i nikad Ti ne zaboravim
reći 'Hvala'...
Jesu li nas krivo učili kad su nam govorili kako se treba odreći sebe, štoviše, kako treba »mrziti« sebe i sav se razdati u službi za druge?!? Možda i jesu. No to bi trebalo još i rastumačiti. O čemu se zapravo radi? Kad je Isus rekao kako treba »mrziti i sam svoj život« te kako treba »uzeti svoj križ« i slijediti njega, je li mislio na preziranje sebe...
Prijatelju moj, danas smo se opet susreli... Prvo što sam opazila bio je tvoj duhovni osmijeh. Potom sam uočila tvoju duhovnu ruku koja me blagoslivljala. Tvoj me duhovni razgovor doveo ka oltaru. Vidjela sam te pod prilikama kruha i vina, blagovali smo za istim stolom.
Poučavali su nas mnogo toga o prirodi negativnosti i prirodi grijeha, ali nam nikad nitko nije rekao da je jedan od najvećih grijeha neživljeni život. Poslani smo u svijet da živimo u punini sve ono što se budi u nama i sve što nam dolazi. Jedinstveno je iskustvo biti kraj samrtničke postelje nekoga tko je ispunjen žaljenjem; čuti ga kako bi volio još jednu godinu da čini stvari koje je njegovo srce oduvijek sanjalo, ali je vjerovao da to ne može učiniti dok se ne povuče u mirovinu.
...u crnilu oblaka, što su se nadvili nad zemljom, nakupine kapljica vode u atmosferi čekaju dosegnuti tlo... I one su nekada djelovale bliže zemlji... Bio je to proces u kojem se topli zrak napunjen vlagom podiže u visine. Smjestio se u određenim visinama i tada je otpočelo njegovo hlađenje.
U današnje vrijeme, čovjek žeđa, traži čuda i gubi se u ponorima života... Oživi tek tu i tamo, jer prava je rijetkost naići na osmijeh, slobodan i živ koji dirne u dubine... Osmijeh je... 'umornima odmor, u vrućini lahor'.... Netko je dobro definirao osmijeh....
Krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća, kao mladi student, ponukan spisima mistika, odlučio sam izbliza upoznati zatvorene, kontemplativne redove. Zanimali su me ponajviše kartuzijanci i trapisti. Kako je tada još bilo moguće provesti vrijeme zajedno s monasima u Pleterju, koji žive u apsolutnoj izolaciji, sa zavjetom cjeloživotne šutnje, spakirao sam stvari i krenuo put Pleterja.
Ovo je vrijeme ratno... vjerujem kako mnoge asociram na turobne dane naše prošlosti... Ono s čime se današnji čovjek bori je -vrijeme- ,,, i nenadvladivo je... u drugu ruku, čini se bezbolnim... ali... imamo od ovog života mnogo blagodati, i razočaranja... no, stvari koje pamtimo i koje ćemo ponijeti zgrčeni u obećanu zemlju bit će svaka navezanost na ovozemaljsko...
Kad Bog ne bi postojao, morali bismo ga izmisliti. To nisam ja rekao, iako moram priznati da sam tokom života dolazio do takvog zaključka. Pišu da je te riječi izrekao Nietzsche. Pišu i da je taj filozof bio žestoki ateist, no ako je izrekao te riječi očito je u svom razmišljanju dotakao onu točku promišljanja u kojoj čovjek obično zastane bespomoćno šuteći, ili pak „ljutit do bola“ zbog te iste bespomoćnosti.
Danas... jučer... sutra... vječno Ti Kriste zahvaljujem... Hvala ti što
se dosjetiš pa mi pošalješ dio svog traga...i nikad Ti ne zaboravim
reći 'Hvala'...
“Danas nisam ni s kim pričao
Prijatelju moj, danas smo se opet susreli...
U današnje vrijeme, čovjek žeđa, traži čuda i gubi se u ponorima života...
Bitno je...